Dnevnik jednog istraživača

Pokušaj pravljenja otvorenog dnevnika s dozom humora, na svoj svakidašnji život. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna. Za lični kontakt, zbog obostrane radoznalosti, bilo bi dobro da dodate moj lažni facebook profil Rok Silmari

30.08.2019.

Šarafciger

Odričem se svakog ubijanja živih bića, malih i velikih, pokretnih i nepokretnih! Odričem se svih poroka lažljiva govora koji proističu iz bijesa, lakomislenosti, straha ili pretjerana veselja! Odričem se izgovoriti sve što nije činjenica, bilo u selu, gradu ili u šumi, bilo to mnogo ili malo, nevažno ili važno, bilo o živim ili ne živim stvarima! Odričem se svih seksualnih užitaka, bilo s boginjama, bogovima, ženama, muškarcima ili životinjama. Odričem se svih veza, slabih i jakih, nevažnih i važnih, sa svim živim ili ne živim. Ja sam/sama neću stvarati takve veze, niti ću tjerati druge da ih stvaraju, niti ću pristajati na njihovo stvaranje.

28.08.2019.

Buđenje

Razmišljam, da sam ko muha uhvaćen u konce paukove mreže koja tužnim očima gleda u slobodan vazduh. Ma lažem, ne vjerujte mi, ne razmišljam ja ni o čemu kada se probudim svakog jutra u šest sati ujutro, jer u tom trenutku ja ne smijem razmišljati apsolutno ni o čemu. U suprotnom bih nastavio spavati. Budim se ovako rano da bih do sedam sati završio sa rutinom trčanja (neka dva kilometra) sa pauzama u kojima radim neke cardioFit (tjelesne) vježbe, koje su mi trenutno pravo naporne. Kombinujem ovo dvoje, prvenstveno radi zdravlja, a ako me pitate zašto se ne fokusiram samo na trčanje, kao odgovor vam mogu dati više izbora , a jedan od njih je da nisam profesionalac, i ne razmišljam trčati maraton (pa da moram imati kondicije za to). Ne moram spomenuti da poslije tako uživam u piću i hrani (kao i svakoj vrsti seksualne intime, uključujući i masturbiranje). Ono što želim podvući ovdje je, da u trenutku buđenja, moja glava mora biti apsolutno prazna, mora biti u stanju savršene praznine. Znate onaj trenutak kad meditiraš i kad dođete u budno stanje bez ikakvih misli (slično svakodnevnom dvadeset-četverosatnom mentalnom stanju naših političara i „vođa“), e u takvom stanju mora razuman čovjek biti da bi ustao tako rano (prema mom mišljenju ovo je tako rano), obukao opremu koju držiš pored kreveta, oprao zube, popio šumeću tabletu magnezija, popišao se, navukao sportske patike i izašao napolje (bez slušalica i mobitela). Tek onda kad se nađeš na početku svoga puta, tek tada možeš dati malo oduška sebi, i pustiti misli da hodaju kuda ih volja. Doduše, sad trenutno mislim da u životu najbolje prođu ljudi koji su uvijek u ovom stanju, tako da sam odlučio da im se pridružim, i čim mi se desi neka situacija koja iziskuje nekakvu analizu stanja i posljedica, zaboraviti ću apsolutno na sve, ubaciti ću se u automatski pogon bez i trunke misli, uraditi ću to što sam već naumio da uradim. Život je kratak, i čovjek mora da griješi s vremena na vrijeme (u smislu pravljenja pogrešnih izbora, ne u smislu grijeha) – naravno, ovo je samo moje mišljenje, koje i nije neko mišljenje, možda. Dobar primjer je, ako vam se nekad desilo, da naštimate dva, tri ili više alarma za buđenje, znate da čim prvi zazvoni, vaš um vam sugeriše da imate drugi alarm koji vas čeka, a poslije i treći tako da ste sigurni i možete nastaviti spavati. Sad primijenite logiku teksta iznad, i sve će vam se samo kazati.

27.08.2019.

Nos

Sjedim vam ja danas na klupi, kad prilazi mi neki tip i pokazuje mi bokserske rukavice. Pita me, jesi li za jednu rundu. Naravno da jesam, kažem mu ja, daj meni te crne. Odmah da priznam da ovog tipa vidim prvi put u životu, i da sam zadnji put „boksao“ u šestom razredu osnovne škole, kad smo se mi ko djeca okupili na jednom gradilištu u našem komšiluku – tad se pokazalo ko je koliko dobar i hrabar. Na istom igralištu smo kasnije drkali kurac (iz radoznalosti, a i da vidimo ko ima veći). I tako smo nas dvojica navukli rukavice, našli još jednog tipa da bude ko sudija, napravili zamišljeni ring na travi i zaplesali. Čudno je i zanimljivo da slični ljudi uvijek nađu slične. Pravo smo se osjećali dobro dok smo jedan drugog mlavili tu, obojica totalni amateri. U zadnjem udarcu mi je slomio nos, ali vrijedilo je. Žao mi je što nisam uzeo njegov broj telefona, ili što nismo otišli na pivo ili kafu poslije. Sve u svemu vjerovatno ću naletiti na njega opet, tako da će biti još ovih dobrih borbi. Pitam li se koga li je on imao na umu dok je svom snagom pokušavao da me udari šakom/rukavicom u glavu, i zašto tolika mržnja u očima. Zna li me odnekud? Dobra strana je što je u ovoj državi ilegalno oružije - imam osjećaj da je imao dva pištolja, pitao bi me jesam li za dvoboj na život i smrt, na što bih ja, naravno, rado pristao.

26.08.2019.

Staze

Zamislite svijet u kome je čitava ljudska rasa sastavljena od istog spola, npr muškog, koji mogu jebati i spolno oploditi drveća. Štaviše, recimo da svakidašnju hranu dobijaju kao plodove od tih istih drveća. E sad u suštini biti čovjek, u samoj prirodi je da bi željeli vlast i moć, muškarci bi vodili ratove između sebe za ta drveća. Pobjednici bi bili nagrađeni velikim širokim haremima. Gubitnici bi bili ubijeni ili istjerani iz šuma, čime bi bili prisiljeni da se zadovolje nižom vrstom vegetacije – grmom, koji se može jebati ali koji ne može zatrudniti. Ali ko bi tada vodio računa o novorođenčadima? (drveća ne mogu). E o ovakvim vam stvarima ja razmišljam dok stojim ispred ulaza u dio šume, jednog turističkog grada u kome se trenutno odmaram. Zapad kao zapad, imaju iskustva da ponude lijepe sadržaje ljudima koji se bave sportom (pa i onima kojima je sport zadnja rupa na sviralu), a ovo što oni nude je prema mom mišljenju tako jebeno dobro. Pokušat ću objasniti, iako možda neću uspjeti ubijediti vas da je ovako nešto pravo korisno i potrebno svakom gradu, bio taj grad mal ili velik. Na samom početku ulaza u dio ove šume su nacrtane dvije staze (koje imaju isti početak i kraj, koje prolaze kroz šumu, i koje se presjecaju u dvije tačke), i data su detaljna objašnjenja o gomilu nekih stvari, što mi se nije dalo čitati. Jedna od ovih staza je trkača staza, koja je duga 2400 metara, a druga je trim staza koja je duga 1200 metara. Ono što je mene pravo oduševilo je ova trim staza. Ta trim staza je namjenjena šetnji od tačke do tačke, i na svakoj tački se nalazi sprava za vježbanje. Štaviše, pored svake sprave su data detaljne upute kako se te sprave upotrebljavaju i koliko puta se treba ta vježba ponoviti. Naravno, na prvoj tački su nacrtane slike vježbi koje služe za zagrijavanje mišića, a na zadnjoj desetoj tački su nacrtane slike koje su namijenjene rastezanju tijela i mišića. I to je to, kad radiš neku vježbu, imaš osjećaj da je radiš u sred šume, na kraju svijeta, a i samo šetanje je napravljeno tako dobro, kao da prvi put u životu hodaš kroz neku šumu u kojoj je Crvenkapica svaki put kopljem ubila jednog vuka, dok je koračala istom trim stazom, pravo inspirativno.

25.08.2019.

Starka

Da li ima života prije smrti? O tom pitanju razmišljam za doručkom, dok ispod oka gledam nju, tu starku koja sjedi nedaleko od mene. Svi znamo da ima života poslije smrti (koliko li smo samo puta svi to čuli do sad?), ali da li ima života prije smrti. Znate onaj osjećaj, tražite, gledate da li će se pojaviti neka osoba koja će po vašim standardima vama biti privlačna, za koju ćete vi reći da je lijepa, bez obzira što možda u univerzalnom smislu ona nije lijepa. Svi imamo ovo čulo, možda djevojke su razvile ovo čulo mnogo bolje od momaka. E takav je osjećaj mene spopao kad sam vidio tu starku, i odmah u sebi rekao, Bože dragi pomozi mi da saznam šta treba da uradim da bi me primjetila i kako biti dio njezinog života. Da, da razjasnim, kad kažem starka, mislim na lijepu curu koja je od mene starija desetak godina, odmah da ne bude zabune, šta li se vama mota po glavi na ovu riječ. Pa ako ima života prije smrti, trebao bi je upoznati, razmijeniti koju riječ, pa čak i u slučaju da me odjebe, taj pad odbijenosti će biti veličanstven i sa stilom. Ako već padaš, padaj sa stilom. U stvari to je najgore što mi se može desiti. I kao što znate vjerovatno, kao što se sudbina igra sa nama, poslije doručka, kada sam otišao na bazen, na kupanje i sunčanje, i ona je bila tu, u bazenu nedaleko od mene, gdje sam je opet mogao posmatrati, i borit se sa sobom. Štaviše, sasvim slučajno, ne znajući, sam izabrao mjesto odmah do njenog mjesta, njezinih stvari. E sad znate ono, ako vam se neko tako mnogo sviđa, ne mora značiti da se i vi toj osobi sviđate (možda, nekad je privlačnost obostrana). Ako nemate pouzdanja, kao što ga ja uvijek izgubim, u neku ruku, u ovim situacijama, onda čekate da ta osoba bar nekim pokretom, pogledom, radnjom, prizna da ste i vi tu, da živite i dišete. I tako vam je nastupio proces mog čekanja, vrzmam se okolo, plivam ispred nje, skačem u bazen, radim sklekove, proizvodim nekakve zvukove, plešem, sunčam se pored nje, pjevam i samo što još ne dubim na glavi pored tog drveta. Opet razmišljam da nisu moje radnje dovoljno očigledne. Nema nikakvih znakova od nje, i bez obzira što sam ja pravo napaljen cijelo vrijeme, izgleda da nisam u njezinoj ligi, koja je u ligi bogova. I tako sam u neku ruku shvatio da bi bilo super da glumim Engleza, tj. priči joj i započeti razgovor na engleskom, praviti se da sam strani turista ovdje. Ali u trenutku moje odluke i mog brzog koračanja da je nađem, ona je otišla, i ponovo, kao nakon doručka, ja sam bio miran sve dok je ponovo navečer nisam vidio. I šta više, opet se sudbina igra sa nama, prolazi ona pored mene i baca mi mali pogled, u djeliću sekunde (nenasmijan, ozbiljan). Taman sam htio reći, ćao, i sačekati da odgovori, pa dodati nešto kao da je ovo već peti put kako te vidim danas, i tako je glupo ne pozdraviti te, ali sam prešutio, ne znam ni ja zašto. Samo dvije minute poslije, vidim ja čovjek je čeka (nije mi izgledao kao da joj je brat). Time vam ja odmah dižem ruku od nje, ne mislim nikako više razmišljati o njoj i pokušati ću je izbrisati iz svoje sudbine. Nebitno je da li je sretna, ili je nesretna, da li je u vezi, ili u braku i tako dalje. To što se ja i dalje napalim kad je vidim (bukvalno, ne u prenesenom značenju), to više ne igra nikakvu ulogu. I na kraju, samo da kažem i to, da ja svaki put vrisnem (ponovo bukvalno, ne u prenesenom značenju), kad mi neka osoba (obično ženska) u običnom razgovoru kaže, kako muškarci nisu hrabri da priđu djevojci – poslije čega, ja strpljivo pokušavam da objasnim kako ne možemo biti hrabri ako nas ta djevojka ignoriše, i apsolutno ničim ne daje do znanja da uopšte i postojimo. Doduše isto se može prepisati i muškarcima, tako da je krivnja i neznanje obostrano.

24.08.2019.

Odmor

Danas sam shvatio da imam sve što je i car Sultan imao (ime cara u stvari nije bitno), i mnogo više, osim naravno, milione podanika i sluga, i mnogo žena i ljubavnica. U stvari ja nemam ni jednu ženu, pa sam siromašniji i jadniji od najnižeg seljačića. Ali ne zadugo! Da, pametan čitalac će nakon prve rečenice odmah shvatiti da se nalazim u hotelu sa pet zvjezdica jedne zapadne države, u kojoj su hodnici veliki sa muzikom u pozadini, a sobe begovski namještene. S obzirom da svaki moj blog nosi 100 eura, a ja sam objavio 5 postova, to vam odmah znači da sam dobar 500 eura. Doduše, osoba koja mi je uplatila novac, sam ja sam, tako da sam za finansiranje samoga sebe već potrošio čitavu svoju platu. Ali, zaslužio sam odmor, što jest jest. Štaviše izabrao sam mjesto visoko u planinama, koje je poznato po toplim mineralnim ljekovitim vodama za kupanje, koje liječe sve vrste bolesti (nije da sam bolestan, ali da i to probam). Nažalost, već jutros na doručku sam primjetio da sam ja najmlađa osoba ovdje. Lažem, dosta gostiju je došlo u paru sa djecom, tako da nisam najmlađi. Većina ljudi ovdje su domaćini, a ostali izgleda da su došli iz Italije i Francuske, na liječenje reume i sličnih nevolja. Npr. jednoj osobi koja izgleda mlađahno (bar 5 godina starija od mene), je sasvim slučajno ispala kašika na pod – i sad, proces da je ona podigne, je bila prava procedura. Čovjek se prvo naštimao u pravi položaj, zatim čučnuo, ne spuštajući glavu napipao kašiku, pa ustao. Nakon ovoga sve mi je bilo jasno gdje sam došao, i koliko je sati, i gdje je aga digao šator, i zašto je poslao goluba pismonošu Hasanaginici. Kasnije sam primjetio da je najveća zgrada u ovom malom gradu Medicinski centar za rehabilitaciju. Nebitno. S druge strane, vidio sam jednu starku, koja će biti plan moga pohoda danas, i ovih dana, bar sam tako mislio. (nastavak slijedi)

23.08.2019.

Večera

Da, moj kućni ljubimac, mali miš koji će kasnije prerasti u pacova, je živio sretnim životom ispod sudopera, sve do sinoć. Sjećam se, kao da je bilo danas, našao sam ga dok je bio još sasvim mali miško/packo, kao da je bio i ranjen pa nije mogao pobjeći kad sam ga uhvatio. Odmah sam sebi rekao da moram testirati tezu da li sam dovoljno odgovoran da imam kučnog ljubimca, da li sam odgovorna odrasla osoba. Svi ti kerovi kao kučni ljubimci, i sve te mačke po domovima, nekako impliciraju da su sljedeće životinje koje će doći u modu: miševi, hrčci i pacovi (možda i zečevi, hm). Imao je sivo uglancano krzno, koje je pod prstima kao kosa djevojke, tako mekano dok ga miluješ. Dok je bio još mali packo (i usput da spomenem da se zvao Čopo, isto ime kao i jedan golub iz jedne druge priče, prije desetak godina) tako sam ga volio milovati po glavi, i svaki put sam mu oprostio kad bi me ugrizao, što se ponavljalo vrlo često - imao sam alkohol i vatu sa strane, kao i kremu, tako da sam strpljivo ispirao rane, mazao kremom i opraštao mu te ugrize, i sa uživanjem kasnije opet milovao to krzno. Živio je tu dosta dugo, lijepo sam ga tovio, sve što nisam mogao pojesti, je naravno zapalo njega što bi on sa uživanjem dokrajčio. Obično je samo šutio poslije jela, nije nikako pričao, osim jednom kad je progovorio, i rekao mi: Ljudino, kako je ovo bilo ukusno, hvala ti što se brineš o meni. Doduše, ovo zadnje sam možda i umislio. Moram vam priznati da i kad bi primio goste na nočenje, lijepe turistkinje preko aplikacije Cauchsurfing (koja je zbog turističkog položaja ovog grada vrlo popularna), nikad se ti gosti nisu oglasili i komentarisali šta se to noču čuje u kuhinji, šta to cvili i lupa po kavezu (inače, ja kad bi čuo tu buku, ustajao bih na brzinu i hranio ga – morate razumjeti da je i on volio da trenira kao i svaki živi čovjek, pa je nekako sa tom bukom skretao pažnju na sebe, a bio je i u formi). Čak i ujutru, kad bi gosti ustali prije mene, i imali čitavu kuhinju za sebe, čak ni tad ga nisu spominjali, a siguran sam da su ga vidjeli (i uvijek bi dobio dobre reference od njih, s obzirom da mislim da jesam dobar domačin). Jučer mi se desilo da sam bio bolestan (te ta bol u mom nožnom zglobu), a navečer sam bio pravo gladan. S obzirom da nisam imao ništa u frižideru, a da bi ozdravio morao sam pojesti nešto, odlučio sam da moj mali/veliki kučni ljubimac nastrada i završi svoj mali život. Shvatite da sam se i sažalio na njega, čitav svoj život je proveo u 40cm*40cm ispod sudopera u kavezu, tako da sam mu nekako i učinio uslugu. Moram priznati da je bio vrlo ukusan, i da sam se najeo kao čovjek. Danas, samo jedan dan poslije, ko zdrav čovjek pišem ovaj tekst. Čitalac koji želi da me osudi, nek se zapita da li svi ti pilići, jagnjad, krave, volovi i ostala živinčad, ima išta bolji život od mog packa Čope, prije nego završe u loncu ili na kolcu. A znate li da u Kini, u nekim boljim restoranima, se nalaze paščad po kavezima, i ako si gospodin čovjek, izabereš sam kojeg želiš da pojedeš – to je zanimljivo. Pogotovo ako, kao ja, razmišljate da ovih dana postanete vegani.

22.08.2019.

Cvijeće

Stajala je na ulaznim vratima sa svojim licem u velikim buketom ruža koju sam ubrao za nju: „Cvijeće je bolja teologija nego knjige velikih formata“, rekla je, „ovo naselje je predivno i gdje si uzeo ovaj buket? Ne daješ mi cvijeće sa groblja valjda, zar ne?“. Da bi ste shvatili ovu rečenicu u cijelom značenju i uopšteno, da bi ste shvatili čitavu ovu priču moram krenuti iz početka. Višegodišnje iskustvo života sa njom, mojoj partnerkom (koja me je nedavno napustila, i koja je ispred božijih očiju bila moja žena, svjetovno šerijatski, ne zemaljski – a svi znamo zašto se ulazi u takvu vrstu braka, na obostranu radost) me je naučilo tome da ona uvijek voli da se nalazi neko cvijeće u saksiji i sve to na kuhinjskom stolu (koji je obično u kuhinji – mislim na sto, ili ako je garsonjera u pitanju, nešto što se može nazvati kuhinjom). Prvih nekoliko godina nisam tome obraćao pažnju apsolutno nikako, ali vremenom sam se na to skroz navikao, da mi je danas totalno neprihvatljivo da na kuhinjskom stolu nema neka vrsta cvijeća ili behara ili nešto treće. Da, cvijeće uopšte nije skupo i može se kupiti skroz jeftino. Problemi su nastupili onda kad smo nas dvoje shvatili da umjesto kupovanja, možeš uvijek posuditi koji cvijet iz susjedne bašte, ili gradskog parka ili sa nekog drveta. Sjećam se prve posudbe kad je ona, izašla kroz prozor, sa makazama u ruci, negdje oko ponoći, i da naravno, sa mobitelom u ruci da joj osvijetli put. Čekao sam je pravo dugo, i cijelo vrijeme sam očekivao da će neko početi da viče. Drugi put je bila red na mene, i ja sam to profesionalno odradio. Sve u svemu, maloprije sam, kad sam se vračao sa posla, sa kesom i makazama u ruci, skrenuo sa puta do nekog velikog grma cvijeća, i stajući u neku rupu u zemlji koja je bila tu, izvrnuo nožni zglob. Dok ovo kucam pravo me boli. Sa druge strane kuhinjski sto sa saksijom cvijeća izgleda predivno. Da i u mom slučaju nije saksija, nego staklena boca u kojoj je nekad bio paradajz-sos.

21.08.2019.

Plaža

Jeste li ikad vidjeli tako lijepu ženu/djevojku/curu, da ste od njezine ljepote izgubili svijest? ili bar zaplakali? Šta više, meni se danas dogodilo i više od toga, pokušat ću sve ispričati na brzinu. Sa svojim velikim bežičnim slušalicama preko uha za uklanjanje šumova (pažnja, digresija, u današnje vrijeme imate slušalice u uho, na uho i preko uha – ove zadnje su tako velike da se uši ne vide nikako – ova digresija je za buduća pokoljenja čitalaca ovog teksta, u budućnosti ćemo možda imati i slušalice okolo uha, na ruci, okolo vrata, u koži, u glavi, na očima, ne znam, i za sad nije bitno) sam krenuo na plažu (nije bitno da li je morska plaže, riječna plaža, jezerska plaža ili bazen – time čitalac neće znati u kojem dijelu Balkana se odvija priča). Legnem na jedan peškir, drugi peškir naštimam kao jastuk za glavu, i onda sam je vidio, da vidio, onako sise i sve, upravo se presvlačila dva metra od mene (mislim da je to namjerno uradila, pustila me da je vidim). Ljepota tih sisa (i velikih bradavica) me je tako pogodila da sam izgubio svijest, i kasnije kao što ću skontati, pao glavom na onaj drugi peškir i tu ležao u besvjesnom stanju pa skoro sat vremena. Odmah da kažem da nemam ništa ni protiv malih bradavica ili malih sika (sike su sike) a ne moram spomenuti i to da sam cijelo vrijeme napaljen ležao tu (u stvari to pretpostavljam, napaljen sam bio u trenutku gubitka svijesti, i napaljen sam se probudio). Zaboravio sam staviti kremu za sunčanje, tako da sam bio pravo pocrvenio. Kad sam se malo pribrao, i namazao kremom za sunčanje rekoh sebi odoh se baciti malo u vodu. Tu je nastao sad još veći belaj – vidio sam je ponovo, onako u crvenom kostimu, i tu pored tog dječjeg dijela za kupanje, ja sam poludio. Da, poludio, skrenuo sa uma potpuno, ne u prenesenom značenju, nego bukvalno. Trenutno se ne mogu sjetiti kako sam proveo prethodna tri sata, došao sam sebi prije desetak minuta. Vidim ruksak je tu u stanu, mobitel, slušalice, sve stvari koje sam ponio, ali se ne sjećam ničeg od trenutka kad sam skrenuo sa uma. Odoh pogledati u mobitel, možda sam slikao nešto. Nadam se da nisam napravio neki problem kao inače, ipak u ovom gradu sad živim.

20.08.2019.

Palačinci

Svako jutro, kao što neki ljudi znaju, prije nego otvorim oči, moram pojesti komad kruha. Veličina kriške, ili okrajka nije bitna, i nije bitno da li ću pojesti ležeći onako (zatvorenih očiju) ili ću sjesti na krevet, ili ću staviti ruke preko očiju, ali uglavnom prije nego otvorim oči komad mora biti pojeden, i što je veći to je bolji. E vidite sad belaja, sinoć mi se desilo da nisam imao hljeba, pa sam bio prisiljen da napravim palačinke. Sam proces pravljena palačinaka nije komplikovan, svaki palačinak pečeš tačno 3 minute, dvije minute sa jedne strane i jednu minutu sa druge strane, na malo jačoj vatri i to je to – nije problem u tome. Problem je u tome da li palačinak može zamijeniti hljeb? Ako znate razlog zašto jedem hljeb prije nego otvorim oči, odmah ćete shvatiti da jesti hljeb i palačinke nije isto! Tako da sam ja jutros samo testirao tezu i sad otvoreno i jasno kažem ovdje da je kruh kruh. Molim čitaoca da ne pita koji je razlog ovakvog buđenja svako jutro, ja neću objasniti to i ako čitalac ne zna tako poznatu činjenicu (koju može bez problema pronaći u jednom romanu poznatog portugalskog pisca Saramaga, koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998., usput da spomenem i to), nek onda ta činjenica ostane između nas kao velika tajna – sve ostalo na svijetu u poređenju sa ovom tajnom je prava sitnica.

19.08.2019.

Osuđenik

Danas vidim ide jedan čovjek na vješala (ili na kolac?), pa kao što možete odmah i pretpostaviti, skroz prirodno, ja mu priđem i pitam ga: „Šta je sa tobom čovječe, zar samo tako ideš“. A on, osuđenik na vješala, mi odgovori: „Ne idem to ja, drugi me vode“. Tek tada sam primjetio da ga tri četiri policajca vode u maricu, kao i ostale neke likove, koji su se tu nedaleko potukli i time razbili jedan izlog trgovačkog centra, i preplašili sav taj svijet okolo. S obzirom da me je ovih dana djevojka napustila, zamalo mi ne dođe da napravim i ja neki belaj, ili možda da im objasnim da vode i mene sa njima, da i ja proživim život, s obzirom da bez seksa i ljubavi, i ne vrijedi više živjeti. Tako, ako pravo razmislimo, dođe da sam ja daleko veća žrtva i osuđenik od svih njih (oni će se večeras osjećati dobro u grupi ljudi slični njima).


<< 08/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031